Zakon o lustraciji je, uz zakon o porijeklu imovine, zajedničko predizborno obećanje sve tri koalicije koje čine parlamentarnu većinu poslije izbora 30. avgusta. Donošenje takvog zakona je logičan korak u svim društvima u kojima je do smjene vlasti došlo nakon nekoliko decenija, ocijenili su politički analitičari, pravni i predstavnici nove političke većine.
Kako je rekao politički analitičar Božidar Čolaković, primjer zemalja iz sfere uticaja nekadašnjeg SSSR-a, koje su to učinile neposredno poslije pada Berlinskog zida, ukazuje na redosled koraka koje bi trebalo preduzeti.
– Pošto se kod nas pad desio tri decenije kasnije mogućnost donošenja zakona, iako nasušna potreba postoji poodavno, ukazuje se tek sad. Nije potrebno naglašavati koliko je važno donošenje zakona o lustraciji, posmatrano i iz konteksta rada na takozvanoj evropskoj agendi, koja je i prioritet nove Vlade, to jest, ispunjavanja uslova iz poglavljȃ o jačanju pravne države, vladavine prava, jačanju institucija. Čini se neophodnim u cilju osnaživanja ukupnih demokratskih procesa, na čijem smo početku poslije dužeg perioda stagnacije ili nazadovanja, što je konstatovano i u više izvještaja Evropske komisije, političku scenu rasteretiti djelovanja onih koji su se svojim angažmanom kompromitovali u pogledu kršenja ljudskih prava. Ili kršenju procedura u procesu donošenja odluka, kojim su rukovodili ili bili aktivnim sudionikom – naveo je Čolaković.

Kako kaže, nesumnjivo je, imajući u vidu ukupni institucionalni kontekst koji je posledica višedecenijske vladavine jedne partije kao dominantnog kreatora, da će biti otpora ne samo donošenju zakona nego i njegovoj primjeni u praksi i konkretnim slučajevima.

– Od kapaciteta, pragmatičnosti, sposobnosti da nametne temu koja bi postala glavni narativ u političkom djelovanju i (ne)spremnosti za kompromis oko fundamentalnih principa nove parlamentarne većine, uz podrazumijevanu podršku Evropske komisije kao druge strane u pregovaračkom procesu, zavisi kakvi će biti dometi usvajanja zakona. Ono što je važno jeste da duh zakona, a pogotovo njegova primjena (koja će sasvim izvjesno zahtijevati duboke promjene u sudskoj grani vlasti) bude na nivou standarda najbolje evropske prakse, samim tim ne ostavljajući mjesta utemeljenosti prigovora o eventualnom revanšizmu – naglasio je Čolaković.

Zakon o lustraciji bi mogao da ima podršku i više od 41 poslanika u parlamentu, jer je podršku najavila i Liberalna partija Crne Gore. LPCG je takav zakon predložila još 2008. godine, ali nikada nije uvršten na dnevni red.

Potpredsjednik Građanskog pokreta URA Filip Adžić rekao je da bi zakon o lustraciji trebalo da bude mehanizam za uspostavljanje demokratije. On smatra da je URA kao jedan od inicijatora donošenja tog akta.

Adžić navodi da je blagotvorno za svako društvo, a naročito za crnogorsko u kojem, kako je naveo, nikad do sada nije bilo demokratske smjene vlasti, usvojiti jedan takav zakon čija svrha ne smije biti osveta i revanšizam, već uspostavljanje demokratije.

– Javnost ima pravo da zna ko su ljudi nedostojni da obavljaju javne funkcije, a lustracija je samo postupak utvrđivanja odgovornosti za kršenje ljudskih prava građana od osoba na javnim funkcijama – rekao je Adžić.

Po njegovom sudu, ukoliko se određenim funkcionerima utvrdi krivična odgovornost, oni više ne bi bili u mogućnosti da obavljaju državne i javne funkcije.

– Lustracija bi se sprovodila i u slučajevima kada kršenje ljudskih prava nije sankcionisano zbog zastarelosti krivičnog djela, ali i kada krivično djelo, zbog nedostatka materijalnih dokaza, nije uopšte procesuirano prije usvajanja ovog zakona – precizirao je Adžić.

Inicijatori donošenja ovog zakona su predstavnici svih političkih subjekata nove poslaničke većine.

Advokat Veselin Radulović smatra da kod eventualnog donošenja zakona o lustraciji treba biti oprezan iz više razloga.

– Nijedan zakon, pa ni ovaj, ne treba donositi samo da bi se računalo da ga imamo, odnosno da bi neko imao trenutnu političku korist samom činjenicom da je zakon donesen. Prije svega, treba imati u vidu sada sporan ustavni osnov za donošenje zakona o lustraciji. Naime, Ustav garantuje pravo na rad i pasivno biračko pravo, odnosno pravo da budete birani na javnu funciju. Zakon o lustraciji bi ograničio ova Ustavom zajemčena prava. U tom smislu, a posebno kod činjenice da bi donošenje ovog zakona pretpostavljalo otvaranje tajnih dosijea, nije realno očekivati da bi se u Skupštini mogla obezbijediti dvotrećinska većina koja bi izmijenila Ustav na način koji bi propisao da se ova prava mogu ograničiti zakonom u postupku u kom bi se otvorili tajni dosijei i utvrdilo da je neko kršio ljudska prava i u kom bi mu se izrekla mjera propisana zakonom – objasnio je Radulović.

M.V.

---

Neophodan ozbiljan i nepristrasan pristup
Kako je rekao Veselin Radulović, treba imati u vidu i brojna iskustva iz okruženja gdje je takav zakon donesen, ali je u praksi ostao neprimjenjiv.

– Mislim da crnogorsko društvo takođe nije dovoljno zrelo jer nema jasne moralne i političke kriterijume šta je to što je razlog za lustraciju. DPS je tri decenije vladao i suštinski više puta mijenjao politiku, a suviše je ljudi koji su neku od tih politika podržavali ili dalje podržavaju. Zato vjerujem da postoje mnogi koji bi, na primjer, zagovarali lustraciju lica koja su kršila neka ljudska prava građana Crne Gore, ali ne bi bili spremni da lustriraju ratne huškače iz 90-ih godina, ili obrnuto. Lustracija nema smisla ako pod njen udar ne bi došli i jedni i drugi jer će se, u suprotnom, pretvoriti u revanšizam i „lov na vještice”. Zato sumnjam da je lustracija u Crnoj Gori moguća u praksi, imajući u vidu ukupni društveni i institucionalni kontekst – naveo je Radulović.
Kako kaže, veoma je bitno naglasiti da, ako postoji politička volja i sposobnost institucija da se ona sprovede, protiv onih koji su vršenjem funkcije kršili ljudska prava i sada se može pokretnuti krivični postupak.
– Nakon koga bi, osim kazne, mogla da im se izreče mjera bezbjednosti zabrana vršenja poziva, djelatnosti i dužnosti, na koji način bi se ostvarila njihova lustracija – istakao je Radulović. Kazniti kršenja ljudskih prava
​Lustracija je, prema definiciji, provjera i uklanjanje iz javnog političkog života onih osoba koje su bile aktivne u službi totalitarnih režima ili su bile uključene u kršenja ljudskih prava i zločinačko djelovanje. Sprovođena je u nekim državama Evrope, počevši od pada komunističkih režima kao dio opšte demokratizacije društva, a ranije je sprovedena i pri denacifikaciji posleratne Njemačke.